Zaboravljeni koloseci glavni za vozove ka Baru
- ️@politikajavlja
Ko je čitao bajku o Crvenkapi, sigurno se seća opisa puta kojim je ova devojčica morala da prođe kako bi stigla do bakine kuće na drugom kraju šume. Jedna takva „kuća”, među gustim i bogatim krošnjama zimzelenog i listopadnog drveća bajkovito ušuškana je železnička stanica „Topčider”. S glavnog puta koji prolazi pored nje gotovo je neprimetna. Na nekadašnji značaj ove satnice, kada su sa njenih perona kretali srpski vladari, jedino ukazuje reprezentativno glavno stanično zdanje, koje je takođe oronulo. Gotovo ništa ne ostavlja utisak da će ova stanica, posle godina skrajnutosti, postati glavna za sve auto-vozove koje idu ka Baru. Baš danas sa nje će krenuti prva vozna kompozicija ka crnogorskom primorju.
Prvi utisak u stanici „Topčider” je da se majstori prilično trkaju sa vremenom.
Prostorije u kojima bi od danas trebalo da budu putnička blagajna, čekaonica i toaleti i juče ujutru su krečene, farbani su prozori, iz te zgrade su se iznosile velike količine građevinskog otpada i materijala… Delovalo je kao da se prvi veći nalet putnika očekuje tek za nekoliko nedelja.
Osoblje na stanici, na kojoj su se užurbano se sa majstorima smenjivali i radnici železničkih službi, ipak nas je uveravalo da će do danas biti sve spremno.
„Prokop” nije namenjen za utovar automobila
Putnici koji tovare automobile na voz moraju da budu u stanici „Topčider” najkasnije dva sata pred polazak voza.Razlog zbog koga su barski vozovi prebačeni u Topčider je što od 1. jula Glavna železnička stanica više neće opsluživati putnike, a „Prokop” nije predviđen za utovar automobila. Planskim projektom razvoja Beogradskog čvora, predviđeno je da se utovar i istovar automobila u budućnosti obavljaju u Zemunu, po završetku izgradnje TPS „Zemun”, ali to neće biti uskoro.
Putnici, koji do juče takoreći nisu znali za ovu stanicu, treba da imaju na umu da se prostorije koje su namenjene njima ne nalaze u centralnoj, reprezentativnoj zgradi Dvorske čekaonice, gde su službene prostorije železničkog osoblja, odnosno zgradi ispred koje se i zaustavljaju vozovi, već u drugoj, tik uz kafanu „Topčider”. Problem je što će putnici pre uočiti kafanu i centralnu staničnu zgradu nego deo zgrade prvobitne stanice „Topčider” koji nije srušen 1941, a u kojoj su prostorije namenjene njima. Ta zgrada, sa oronulom fasadom i bez ikakvog zvaničnog natpisa o njenoj nameni, prilično je zaklonjena i drvećem, živom ogradom i drugim rastinjem. Da ona dugo nije korišćena, potvrđuje i tek nedavno urađen betonski prilaz.
Na stanici „Topčider” ima dosta perona i koloseka, ali putnici ne treba da računaju na nadstrešnice kakve postoje na Glavnoj železničkoj. Tako će beg od kiše moći da pronađu šćućureni u nevelikoj čekaonici, dok će za beg od letnje žege imati više mogućnosti. Moći će da ga nađu u hladovini i na klupicama pod krošnjama obližnjeg duda, prilično ukusnog, u šta se uverio reporter „Politike”, ali i u hladu jabuke, četinara i lipe, kao i na više klupa preko puta železničke stanice.
Putnici neće morati da brinu ni o sitnicama koje moraju da kupe u poslednjem trenutku jer preko puta stanice postoji prodavnica. Baš tu je i parking koji nije namenski uređen, ali je, čini se, dovoljan za one koji će na stanicu dolaziti automobilima. Oni koji moraju da se oslanjaju na javni prevoz, za sada mogu da računaju samo na tramvaj „trojku” koji ide na desetak minuta. Za taksi iz centra grada moraće da izdvoje između 500 i 800 dinara u zavisnosti od tarife, za dolazak iz daljih delova Novog Beograda i Zemuna između 750 i 1.200, a iz udaljenijih delova grada i više. Ipak, i putnici koji do stanice odlaze automobilima i oni koji stižu javnim prevozom moraju da budu prilično oprezni, jer između parkinga i železničke stanice ne postoje obeleženi pešački prelazi preko prometne saobraćajnice. Na sve to, vozači koji ulaze na parking i izlaze sa njega moraju da paze dok prelaze preko tramvajskih šina jer pregled u dva smera nije najbolji.