Vladimir Corovic: Istorija srpskog naroda
<< Sadržaj >>
Bosna kao kraljevina
U leto 1353. umro je bosanski ban Stevan II Kotromanić bez muške dece. Nasledio ga je s toga brat knez Vladislav, odnosno Vladislavljev stariji sin, tek petnaestogodišnji Tvrtko. Ali knez Vladislav nije dugo nadživeo brata; u jednoj povelji iz 1354. god. mesto njega izdaju potvrdu nekih vlasteoskih povlastica mladi Tvrtko i majka mu Jelena.
Knez Vladislav imao je dovoljno autoriteta, da posle bratove smrti uzme vlast; ali kad je ostala njegova udovica sama, sa dva maloletna sina, njen je položaj bio mnogo teži. Ona mora da protiv domaćih nezadovoljnika traži naslona kod Mađara i radi toga putuje na dvor kralja Lajoša. Šta je tom prilikom svršila kod Lajoša ne zna se pouzdano, ali sigurno biće da nije bila napuštena. Svakako, sa pojačanim autoritetom, ona je, odmah po povratku, još 1354. god. sazvala u Milama zbor sve Bosne i uspela je da na njemu pridobije za svog sina i dinastiju najuglednije velikaše zemlje. Da je jedan deo vlastele trebalo zadobijati poklonima i povlasticama pokazuje primer povelje date knezu Vlatku Vukoslaviću. Njemu se zaklela banova majka i sam ban sa dvanaest najuglednijih knezova i velikodostojnika, da će mu ostati sva imanja i prava, koja je bio dobio od bana Stevana; da mu neće suditi ban čak ni onda kad bi "dopao koje krivine ili nevere" dok ne dođe kući, u Ključ, i dok mu ne bi sudio zbor sve zemaljske gospode kakav se i tada sastao. O tom, da je u Bosni 1354. god. bilo izvesnih nereda znamo pouzdano iz zaključaka trogirske opštine. Zabrinuti zbog njih i nereda u susednoj Hrvatskoj rešili su Trogirani da se obrati pažnja na njihova gradska utvrđenja, očevidno samo s toga da im se ne bi desilo kakvo neprijatno iznenađenje. U čemu su se sastojali ti bosanski neredi ne znamo pouzdano, kao ni njihov razvoj. Uzrok za njih bila je, najverovatnije, težnja vlastele da se iskoristi smrt bana Stevana i kneza Vladislava i mladost novog bana. Nije nemoguće, da je ona napred pomenuta povelja kneza Vlatka akt izmirenja između njega i banske porodice.
Naskoro posle toga Tvrtko sa majkom ulazi u aktivnu politiku u Dalmaciji. Sestra cara Dušana Jelena, udovica Mladena Šubića, počela je od septembra 1355. pregovore sa Mletačkom Republikom, da im, ugrožena od Mađara, ustupi svoje gradove Klis i Skradin. Mađarski kralj Lajoš upotrebio je protiv toga Tvrtka i njegovu majku, koja je bila iz Šubićeve porodice i imala uticaja i u svojoj rodbini i u ostaloj Dalmaciji. U te se borbe upleo i car Dušan pomažući svoju sestru. On je čak uputio u njene gradove i jedno svoje pomoćno vojničko odeljenje. U Skradinu, gde je građanstvo neprijateljski dočekalo srpsku vojsku, pridružili su se Srbima i Mlečani. Njima je srpski zapovednik, Đuraš Ilić, po ranijoj naredbi carevoj, i predao grad, odmah na početku 1356. god. Klis su, međutim, marta meseca zauzeli Mađari, pošto su srpsku posadu bili potpuno zatvorili u teško pristupačnom gradu. Tvrtko i njegova majka radili su za Mađare i imali su nesumnjivih uspeha pridobivši nekolika grada. Ali kad je 1356. god. došlo do velike borbe između Mlečana i Mađara za posed Dalmacije ban Tvrtko ne izgleda da je bio mnogo aktivan. O njegovom učešću nema nikakva naročitog pomena. Naprotiv. Ima nesumnjivih dokaza da je još krajem te i početkom iduće godine došlo do otvorenih nesuglasica između njega i kralja Lajoša. Izvestan deo bosanskih velikaša odmeće se od Tvrtka i prilazi Lajošu, a na bosansko-mađarskoj granici dolazi do borbi, za koje Mađari pripisuju inicijativu samom Tvrtku. Da se odnosi pogoršavaju doprineo je znatno novi bosanski biskup, Mađar Petar Sikloši, koji je bio potvrđen u februaru 1356. On je na svoju novu dužnost dolazio s pismom pape Inoćentija VI, upućenim mađarskim dominikancima, u kome se pozivalo na krstaški rat protiv Bosne i Srbije. To pismo je bilo čist politički akt, stavljen na raspoloženje kralju Lajošu za njegovu nameravanu ofanzivu prema Srbiji. Bosna je u nj ušla uzgred, po tradiciji, u koliko Mađarima zatreba da se tim pozivom posluže protiv nje za svoje interese. Ban Tvrtko nije bio zadovoljan novim biskupom i potakao je Ivana, lektora bosanske katoličke crkve, da istupi protiv njega. Biskupu je, međutim, pala u ruke prepiska između bana i lektora, te on, ubrzo, dade Ivana uhvatiti i zatvoriti. Zaplašen kraljevim uspesima protiv Mlečana, a videći da u zemlji ima protivnika i kod vlastele i kod klira, Tvrtko odluči da se izmiri sa Lajošem. U leto, pre 17. jula 1357., došlo je do sporazuma. Tvrtko je morao ustupiti Mađarima zapadni deo Huma do Neretve, da ovi zaokrugle svoje nove tekovine u Dalmaciji. Tvrtko je, dakle mesto nagrade za svoje ranije pomaganje Mađara na toj strani morao da odvoji još i jedan deo svog područja, tobože kao miraz uz kraljevu ženu Jelisavetu. Mi iz toga zaključujemo, da je do razlaza između Lajoša i Tvrtka došlo ponajpre s toga, što je Tvrtko za svoje usluge tražio neku nagradu u Dalmaciji, ne gledajući rado suviše jako učvršćivanje Mađara i na toj strani, duž cele njegove zapadne granice, kad ih je već kao teške susede imao i na celoj severnoj strani. Ugovor je dalje predviđao, da Bosna priznaje vrhovnu vlast Mađarsku, da pomaže Mađare u ratovima i da na kraljevu dvoru, kao neka vrsta talaca, stalno živi ili ban ili njegov mlađi brat Vuk.
Sa Humom zajedno Tvrtko je ustupio Mađarima i Završje; odnosno priznao je prilazak njegovih gospodara Hrvatinića i Stepančića pod mađarsku zaštitu. Prema povelji Lajoševoj od 27. maja 1358., kojom je kralj primio pod svoju zaštitu Dubrovačku Republiku, bosanski ban je imao biti i novčano oštećen. Iako ga Lajoš tu naziva "svojim vernim" kletvenikom, on ipak traži da Republika ne plaća Tvrtku nego njemu onih 500 perpera stonskog dohotka, koji su davani godišnje. U isti mah kralj se obavezao i da će braniti Republiku od srpskog cara i bosanskog bana. Kao kraljev legat, koji je imao da primi od Dubrovnika zakletvu vernosti bio je određen bosanski biskup Petar, "naš savetnik", kako veli u svom pismu za nj sam Lajoš.
Da odnosi između Tvrtka i Lajoša posle toga nisu mogli ostati mnogo prijateljski razumljivo je samo po sebi. Tvrtko se ponašao kao uvređen i trudio se da u Bosni ojača svoj položaj pomažući narodni elemenat koji je bio antikatolički i antimađarski. To je dalo povoda Lajošu da optužuje Bosnu zbog jačanja jeretizma u njoj, i da 1363. god. krene dve vojske protiv nje. "Nebrojena množina jeretika", kaže on u jednoj svojoj povelji, dovodila je u opasnost pravu veru, i s toga ih je trebalo iskoreniti. Jednu vojsku vodio je lično kralj Lajoš. Ona se krenula dolinom Vrbasa, u župu Plivu, i doprla do grada Sokola, gde je počela opsedanje prve nedelje jula. Ali je tu i zastao. Tvrtkov vojvoda Vukac Hrvatinić sa uspehom se odupro kralju i odbranio grad. Kao nagradu za to Tvrtko mu je poklonio čitavu Plivu s tim gradom. Otpor koji je dat kralju mora da je bio veoma jak, pošto je Lajoš brzo prekinuo dalje ratovanje. Već 13. jula on se, na povlačenju, nalazio kraj Sane, a 19. jula stigao je u Viroviticu. Drugu mađarsku vojsku vodio je ostrogonski nadbiskup Nikola. Ona je išla dolinom Bosne i doprla do Srebrenika, pa je tu zastala, kao i ona vojska pod Sokolom. Pod tim gradom palo je mnogo Mađara, a zabeležen je i gubitak materiala. Među ostalim stvarima nestalo je čak i kraljevskog pečata, koji je nosio nadbiskup kao njegov kancelar. Ovaj pohod, koji je po svoj prilici počeo nešto kasnije od prvog, završio se, isto sa neuspehom, u septembru mesecu. Pobeda Tvrtkova bila je potpuna. Ona je obratila na nj pažnju ostalih suseda i digla mu je ugled. Naredne godine, 7. septembra 1364., on je s majkom i bratom dobio mletačko građanstvo. Od ove pobede Tvrtko nema više vazalskog stava, a i Mlečani ga zovu bosanskim banom samo "po božijoj milosti".
Ali brzo posle tog uspeha Bosna postade poprište građanskog rata. Pravi uzrok njegov još nije sigurno utvrđen, ali je razdor počeo iz same banove kuće. Mlađi brat njegov Vuk, možda zaražen primerima iz susedne Srbije, a možda vođen i nekim načelima i ličnim razlozima, odmetnuo se od brata i sa jednim delom vlastele digao pravu bunu. Ta pobuna je izbila posle 4. februara 1366., ali je pometnja u zemlji počela i ranije. Dubrovčani su se naročito tužili kako je u zemlji nestalo one bezbednosti, na koju su ranije njihovi trgovci bili svikli, i da su na dnevnom redu grabeži i pljačke. Buntovnici su s početka imali velike uspehe. Banova majka i ban Tvrtko biše proterani iz zemlje, a za novog gospodara proglašen Vuk. U nevolji, Tvrtko se obratio mađarskom kralju. Lajoš se, mimo očekivanja, odazvao, i sa njegovom pomoću Tvrtko se vratio u zemlju. Sve je išlo dosta brzo. Već 29. marta pisao je o tom svemu Tvrtko u Mletke, a u pismu se, prema svom novom odnosu, potpisao "ban bosanski po milosti božijoj i gospodara našeg kralja Ludovika". Mađarski kralj pomogao je Tvrtka po svoj prilici s toga, što je hteo da očuva autoritet legitimnosti i što Vukov pokret nije obećavao naročite koristi za Mađarsku. Pristalice Vukove bile su, na ime, protivnici mađarskog uticaja, a nailazili su na izvesne potpore i kod Srba u Raškoj.
Tvrtku je trebalo dugo vremena dok je smirio zemlju. Njegove borbe s odmetnicima provlačile su se sve do 1369. god. U tim borbama on se pokazivao čvrst i odlučan. Protiv njega bila je stvorena vrlo moćna opozicija, u kojoj se nalazio, među drugima i njegov sinovac Dabiša, vojvoda Purća, i malo kasnije i ugledni humski gospodar Sanko Miltenović. Odmetnike je pomagao Nikola Altomanović, koji je i raspirivao strasti. On je lično najviše uticao, da se Sanko odmetne. Borbe između Tvrtka i odmetnika trajale su najduže na istočnoj strani, duž Altomanovićeva područja. Tvrtko je postepeno raščišćavao zemlju i, najzad, priterao Vuka da se potpuno povuče. Bežeći ispred brata pobeđeni Vuk se sklonio na dubrovačko zemljište. Uplašeni Dubrovnik pozvao je odmah u goste Tvrtka, da ovaj ne bi pomislio kako oni u gradu imaju kakvih veza sa buntovnikom, a u isto se vreme ponudio i da posreduje među braćom. Tvrtko je bio sklon za sporazum, i došao je juna 1367. u Dubrovnik, ali se Vuk bojao bratove osvete i uklonio se s njihova područja. Najduže je trajala banova borba sa Sankom. Dubrovčani su celo vreme prijateljski opominjali Sanka da se okani veza sa Nikolom Altomanovićem. Ali je ovaj ostao uporan. Video je pred sobom Nikoline uspehe i nadao se njegovoj pobedi. Nikoli je, na ime, posle borbe od skoro godinu i po dana, sredinom novembra 1368., konačno potisnuo svoju strinu Gojislavu Vojnovićku i naterao je da se spasava na dubrovačko tle. Ban Tvrtko, koji je bio na njenoj strani, nije mogao da je održi. Videći to, Sanko se rešio da ostane uz Nikolu. Tvrtko je onda, kad dubrovačka posredovanja nisu uspela, posle dosta čekanja, napao Sanka i potisnuo ga. Ovaj se, kao i toliki drugi, spasao u Dubrovnik. Ljut Tvrtko, kaže dubrovačka tradicija, stigao je s vojskom do njihova grada tražeći odmetnika, ali ga Dubrovnik nije izdao nego je počeo stara posredovanja. U tom je imao uspeha, jer je Sanko umro pomiren sa bivšim gospodarem.
Ovakvo ponašanje Altomanovićevo dovelo je do sukoba između njega i Tvrtka. Kad su neprijateljstva formalno počela nije poznato, ali su trajala dosta dugo. Altomanović, prek i bezobziran, bio je u to isto vreme došao u sukob i sa Dubrovačkom Republikom. On je tražio ni manje ni više nego da se njemu plaća svetodimitarski dohodak, koji je pripadao samo kralju ili posle caru. To i izvesni granični sporovi izazvali su sukobe. Ban Tvrtko našao se, prirodno, na strani Dubrovnika. Međutim, kad je 1370. ugovarao mir sa Altomanovićem on nije uspeo da njim obuhvati i Dubrovčane. Ovi su s toga 1371. god. bili prisiljeni da se protiv užičkog gospodara pridruže koaliciji Balšića i kralja Vukašina. To što ban nije uspeo da izradi mir za Dubrovčane govori ujedno za to, da nije bio u položaju pobednika, koji bi naturio svoje uslove, nego da je po sredi bio neki sporazum, u kom se, u danom momentu, postizavalo samo ono što se moglo postići. Po svoj prilici na obe strane priznata su samo stvarna stanja.
Župan Nikola Altomanović ozbiljno je računao sa mogućnošću, da sam dođe na srpski presto. Posle Vukašinove pogibije on je od srpskih velikaša bio svakako najmoćniji. Njegova oblast hvatala je od Rudnika do mora. Od kneza Lazara bio je svakako moćniji, jer mu je krajem 1371. ili početkom 1372. uspeo da preotme Rudnik. S vladarskim ambicijama u vezi biće Altomanovićeva predusretljivost prema papi i katoličkoj crkvi i dozvola da se na njegovu području u Rudniku, mogu podići dva katolička manastira. Još više pokazuje tu njegovu ambiciju težnja, da se dočepa carskog Prizrena, koji su posle Vukašinove pogibije bili poseli Balšići. Nikolin pokušaj da se grad otme prepadom nije imao sreće.
Takve težnje i njegova mladićska silovitost stvorili su Altomanoviću neprijatelje na sve strane, u Bosni, u Dubrovniku, u Zeti i u samoj Srbiji. Glavni suparnik u Srbiji bio mu je knez Lazar. Oženjen jednom Nemanjićkom, iz linije Nemanjina sina Vukana, i Lazar je imao ambicija da preuzme vlast u Srbiji posle Uroševe smrti. Nemoćan da sam suzbije drinskog gospodara on je počeo da okuplja saveznike. U prvom redu pomišljao je na bana Tvrtka, koga je Nikola bio zlom zadužio. Hteo je da se približi i mađarskom kralju. M. Orbini, koji o odnosima između Altomanovića i kneza Lazara zna dosta stvari, kazuje da se Lazar obavezao kralju Lajošu na plaćanje 10.000 funti srebra i da mu je obećao vernu službu. Obavešten o Lazarevim koracima župan Nikola se uplašio i počeo je i sam da traži saveznike. Mletačka Republika izišla mu je na susret i, s namerom da ga dobije kao pomagača protiv Mađara, posredovala je da dođe do izmirenja između Nikole i Balšića. Ali ti pregovori nisu doveli do nekog konkretnog rezultata. Tokom 1373. god. Altomanović je podlegao. Mađarski kralj odazvao se Lazarevom pozivu i uputio Nikolu Gorjanskog sa 1.000 kopljanika, da se pridruži bosanskoj i Lazarevoj vojsci. Tolikoj sili Nikola nije mogao odoleti. Protivnici su ga uhvatili u Užicu i predali na čuvanje Stevanu Musiću. Ovaj je mladog župana dao oslepiti. Izgleda da je posle toga Altomanoviću data neka mala oblast, u kojoj je živeo. Neki župan Nikola – misli se da je on – pominje se kao živ još 1395. god.
Njegove južne oblasti Trebinje, Konavlje i Dračevice poseli su u jesen 1373. god. Balšići, svakako posle Nikolina sloma. Tom prilikom svratio je Đura Balšić u Dubrovnik, da napravi srdačnijim veze sa novim susedom. Ostali delovi Altomanovićeve države biše podeljeni između Tvrtka i Lazara. Rudnik i istočni deo županovih zemalja dobi knez Lazar; a zapadni, s Mileševom, Prijepoljem, Onogoštem, Podrinjem i Gackom dobi Tvrtko. Tako bosanska država pređe stare granice Drine i pomeri ih sve do iza Lima, obuhvativši najveći deo područja stare Raške.
U Tvrtka su se, za to vreme, začeli i jačali krupni planovi. Mađarski kralj, Lajoš Veliki, beše u novembru 1370. god. postao i poljski kralj i težište svoje politike beše od tada preneo s Balkana na severne granice svoje kraljevine. Zauzet novim problemima mađarsko-poljske saradnje i, posle, pitanjima Italije, svoje anžujske otadžbine, on je pokazivao sve manje interesa za balkanske stvari ili ih je shvaćao kao pitanja sporednije važnosti. Bistri ban Tvrtko osetio je to. On je za ovo vreme već bio sazreo čovek, sa dovoljno iskustva i sa sigurnim sudom o svojoj vrednosti. Njegova politika dobija očevidno šire koncepcije. Još ranije, 1370., on je bio ušao u veze sa kraljem Vukašinom i hteo nešto da postigne bračnom vezom između svoje Šubićeve rodice i Vukašinova sina. Posle pogibije Mrnjavčevića i smrti cara Uroša u njega se javila nova misao. On je neposredni potomak Nemanjića; njegova rođena baba, banica Jelisaveta, žena Stevana I Kotromanića, bila je kći kralja Dragutina. Po ženskoj krvi on je, dakle Nemanjić; i zašto da on, nesumnjivo vredniji od svih ostalih pretendenata, ne sedne na presto srpske države? Najopasniji takmac po snazi, župan Nikola, biva srušen. Drugi takmac, knez Lazar, nije mu se činio tako opasan. On je, pre svega, bio slabiji od njega. Tvrtkova zemlja bila je skoro dva puta veća od Lazareve. Drugo, Lazarevo legitimno pravo na nasledstvo Nemanjića bilo je slabije od njegova. Lazar je svoje pravo mogao imati samo po ženi, dok je Tvrtko svoje nosio sam; osim toga, Tvrtkovo je po stepenu srodstva bilo mnogo bliže. On je bio unuk jednog kralja, koji je vladao; dok je knjeginja Milica bila praunuka linije Vukanove, koja je ostala sporedna.
Da je Tvrtko već tada imao planova, koji su išli van obima lokalne bosanske politike, vidi se ponajbolje iz njegove ženidbe, 1374. godine. Njegova žena bila je Doroteja, kći bugarskog vidinskog cara Stracimira. Otac banove neveste beše 1365. god. savladan od Mađara i odveden sa porodicom u ropstvo, u jedan hrvatski zamak, u Bosiljevu. Tada je, verovatno, ban Tvrtko prvi put čuo za svoju buduću ženu. Kad su Bugari preoteli od Mađara Vidin, u društvu s vlaškim vojvodom Vladislavom, vraćen je Stracimir ponovo u svoju zemlju, oko 1370. god.; i to su ga vratili Mađari, da bi pomoću njegovom suzbijali trnovskog gospodara Jovana Aleksandra. Stracimir je prvo vreme ostao pod vrhovnom vlašću kralja Lajoša. On 1371. zauzima Sofiju i počinje dugu i ljutu borbu protiv cara Jovana Šišmana, naslednika Aleksandrova. Bez izvora danas je teško reći, koji su motivi rukovodili Tvrtka u ovoj ženidbi – ali jedna ideja se nameće gotovo sama od sebe. Jedan prijateljski front, koji bi obuhvatao Bosnu, Srbiju i Bugarsku, kao što je pojava ove 1374. god., nije obična i slučajna stvar; a koliko je bio potreban u vreme, kad je s juga nadirao jedan opasan neprijatelj, dušmanin svih balkanskih naroda, nije nužno posebno isticati. Čak i u odnosu prema Mađarima ovaj zajednički front mogao je samo biti od koristi. I Stracimir i Lazar i Tvrtko bili su vazali Mađara samo iz nužde; Stracimir i Tvrtko čak i prisiljeni. Ujedinjeni jakom prijateljskom vezom oni su mogli i u tom odnosu dobiti slobodniji zamah i po potrebi jednog dana, bez mnogo opasnosti, biti rešeni svih neprijatnih obaveza. Rad na što tešnjem prijateljstvu između tri slobodne slovenske države mogao je biti samo od koristi i Tvrtku bi služilo na čast, ako je tako rano uočio tu potrebu. Nema sumnje, da je ta ženidba s kćerju jednog cara trebala Tvrtku i radi ličnog prestiža. Orbini priča, da je Doroteja postala neka vrsta dvorske dame (,damigella’) mađarske kraljice i da je Tvrtko bio upozoren na nju s te strane. Svadba je bila u Bosni ili blizu nje, u nekom nepoznatom mestu, gde se nalazila crkva Sv. Ilije (možda Iljinci). Tom prilikom ban se već bio izmirio sa svojim bratom, koji je, s majkom zajedno, prisustvovao svadbi. Venčanje je izvršio biskup Petar Sikloši. Kao nagradu za taj njegov čin i za vrlo veliku revnost, koju je pokazivao za crkvu, Tvrtko je poklonio kaptolu bosanske episkopije veliki posed Jelšavicu, koji se nalazio blizu njenog dubničkog imanja. Malo kasnije, radi svojih zasluga za veru, 23. januara 1376., Petar je postao nadbiskup đurski.
Sad je ostajalo Tvrtku, da uredi svoje pitanje i u Srbiji. Jedan dobar deo starih raških zemalja, sa nekoliko važnih historiskih mesta, bio je u njegovoj vlasti i on je kao njihov gospodar imao još jedan razlog više, da se javi kao srpski pretendenat. Knez Lazar je njegov saveznik i mađarski vazal. U stvari čovek uman i od reda, on nije hteo da snagu rasipa, nego je svima sredstvima radio, da ojača svoj položaj prijateljstvom i sporazumom sa svima susedima. Radi toga sva njegova akcija ide za tim, da po mogućnosti ne otvara nijedno novo sporno pitanje. U ostalom, on je imao dosta muke dok je, i to tek pomoću saveznika, savladao Nikolu Altomanovića. Kud bi sad da ulazi u borbu sa čovekom koji bi bio još opasniji? Lazar je, nema sumnje, imao vladarskih ambicija. Sin Princa Hrebeljanovića, dvorskog logofeta cara Dušana, sam vaspitan u dvorskoj službi kod careva Dušana i Uroša, oženjen Milicom, kćerju kneza Vratka, iz porodice Nemanjića, on je te težnje i pokazivao. Polagao je na to da se smatra kao legitimni prijemnik vladarskih prava i tradicija Nemanjića, i delovao je, doista, u tom pravcu. Međutim, znao je dobro da zakonski na presto Nemanjića ima više prava Tvrtko nego on. Tvrtko je bio unuk Jelisavete, kćeri kralja Dragutina; naslednik, dakle, po neposrednoj liniji i od lica, koje je vladalo, dok je Lazar izvodio svoje pravo po ženi, koja je poticala iz sporedne linije.
I kod Lazara i kod Tvrtka ima poteza dalekovidnije politike, koja ide za tim da pribire i okuplja snage. Knez Lazar je to naročito postizavao pomoću rodbinskih veza. Čitav niz srpskih velikaša i suseda postali su njegovi zeti. Čelnik Musa, čija se oblast nalazila pre oko Zvečana, a posle oko Brvenika, uzeo je Lazarevu sestru Draginju. Moćni gospodar Kosova, pod čiju će vlast pasti i oba carska grada, Skoplje i Prizren, jedan od starinskih velikaša Srbije, Vuk Branković venčao se sa najstarijom Lazarevom ćerkom Marom, za koju narodno predanje sa razlogom kaže, da je bila veoma ponosna na taj brak. Umna i književno vaspitana Jela udala se za Đurđa Stracimirovića Balšića. Druge dve kćeri udao je Lazar za susede; jednu za bugarskoga cara Šišmana, a drugu za Nikolu Garu (Garevića, Gorjanskog) mlađeg, mađarskog plemića, koji je znatno uticao na poslove u južnim krajevima Ugarske. "Lazar nije bio vrhovni gospodin srpskog kneževa", kaže dobro K. Jiriček, "nego samo starešina porodičnog saveza, čiji članovi behu njegovi zetovi Vuk i Đura".
Da dokrajči neprijateljstvo koje je postojalo između srpske i grčke crkve, koje je nastalo povodom proglasa srpske patrijaršije, Lazar je rešio da traži izmirenje. Srpski crkveni krugovi, pod utiskom raspadanja carstva i maričke katastrofe, sve su više dizali glas da bačeno prokletstvo s grčke strane na cara i patrijarha nije bilo bez dejstva. Čuli su se čak i glasovi koji su i osuđivali stvaranje carstva na način kako je to Dušan izveo. U biografiji patrijarha Save nastavljač žitija arhiepiskopa Danila kaže čak izrično, kako se car "venčao na carstvo i izabrao sebi patrijarha Srbina ne po zakonu ni sa blagoslovom carigradskog patrijarha, kako treba", nego obilaznim putem, s blagoslovom trnovskog patrijarha i ohridskog arhiepiskopa. Svetogorski učeni starac Isaija, sa bivšim svetogorskim protom Teofanom i sa Nikodinom Grčićem, za koga staro žitije Isaijino kaže da je bio "silan u knjigama", i sa još dva iskusna monaha uzeće na sebe zadatak da posreduju. Uspeti nije bilo teško. Grcima nije više pretila nikakva opasnost od Srba; grčke oblasti nisu više bile u srpskim rukama i pitanje njihovih crkava i crkvenih lica nije se više postavljalo; a obojima je sad pretila podjednaka opasnost od turskih zavojevača. S toga se do sporazuma došlo dosta lako. Carigradski patrijarh sa sinodom priznao je srpsku patrijaršiju (dakle ne onakvu, kakva je pre bila s titulom patrijarha "Srbima i Grcima") i pristao je da skine kletvu. Dva grčka izaslanika došla su potom sa srpskim pregovaračima u Prizren, otslužili tu službu u crkvi i izvršili izmirenje. To je bilo 1375. god.
Između Tvrtka i Lazara nije, dakle, bilo opasnosti od trvenja. Tvrtko je međutim bio borbeniji. Posle sloma Nikole Altomanovića njemu je smetao i nekadašnji Nikolin saveznik Đuro Balšić. On je, prema jednom kazivanju pokušao da se sporazume i s njim i imao je sastanak na neutralnom dubrovačkom području, na ostrvu Lokrumu. Posle neuspeha tog pokušaja Tvrtko je pomogao Balšićeve nezadovoljnike u oblastima Trebinja i Konavlja, koje Đura beše dobio od Altomanovića, i oni početkom 1377. god. digoše ustanak. Tvrtkov čovek Krasoje imao je sa Trebinjcima sastanak u Dubrovniku i tražio je da Republika jemči svojim susedima za bana, ali se ova toga bojala iz straha od Đure. Tvrtko je potom poseo te oblasti obećavši njihovim stanovnicima čuvanje starih prava. Izgleda da je Balšić pokušao osvetu sa upadom svoje vojske u oblasti Gacka, ali bez većih posledica.
Posle uspeha postignutih protiv Altomanovića i Balšića rešio je Tvrtko da svoje delo kruniše i vidno. U Miloševu, nad grobom Sv. Save, verovatno na Mitrov-dan 1377., krunisao se Tvrtko za kralja "Srblnєmь i Bosně i Pomorih i Zapadnimь Stranamь". Krunisanje nije izvrљeno u Žiči, po staroj tradiciji Nemanjića, po svoj prilici za to, što se ona nije nalazila u Tvrtkovoj vlasti, ali je Mileševo, sa grobom Sv. Save, čiji je kult među Srbima bio već znatno razvijen, i kao zadužbina Nemanjića izabrano namerno da se naglasi to vezivanje za staro nasleđe. Od tada, on se, po običaju srpskih vladara, naziva Stefan Tvrtko; na svoj dvor dovodi posebnog logofeta iz Raške i s njim srpske kraljevske običaje; od Dubrovčana prima 2.000 perpera svetodimitarskog dohotka koji su oni dotle plaćali srpskim vladarima.
V. Klajić je tvrdio, da je kralj Tvrtko svojim krunisanjem "uzvisio dosadanju banovinu bosansku na samostalnu kraljevinu". Nama se to ne čini verovatno. Ma koliko da je mađarski kralj bio zauzet pitanjima severne politike, ipak ne bi bar bez protesta, pristao, da se njegov dojučerašnji vazal na tako prost način reši svojih obaveza prema njemu. Tvrtku, po našem mišljenju, nije ni trebalo, da jednim aktom protiv mađarskog kralja stvara sebi diplomatske krize i zaplete. On je, u stvari, bio nezavisan vladar; vodio svoju politiku i radio u zemlji jedino ono, što je on hteo. Formalno priznavanje mađarske vrhovne vlasti ušteđivalo mu je neprijatnosti s mađarskog dvora i davalo mu mogućnosti, da neugrožavan s leđa slobodno razvija svoju političku aktivnost na zapadnom delu Balkana. Da kraljevska titula ne isključuje priznavanje tuđe vrhovne vlasti stvar je dovoljno poznata. Srpski kralj Uroš Veliki i kralj Dragutin priznavali su vrhovnu vlast Mađara; a u Bugarskoj su čak "carevi", kao nekad Svetoslav, a sad Stracimir bili vazali mađarske krune.