sh.wikipedia.org

Tvrtko II Kotromanić – Wikipedija/Википедија

Tvrtko II Kotromanić
Kovanica od Tvrtka II Kotromanića
Kralj Bosne
Vladavina 1404. – 1409.
Prethodnik Stjepan Ostoja
Nasljednik Stjepan Ostoja
Kralj Bosne
Vladavina 1421. – 1443.
Krunidba august 1422.
Prethodnik Stjepan Ostoja
Nasljednik Stjepan Tomaš Kotromanić
Supruga Doroteja Gorjanska
Djeca nepoznato
Dinastija Kotromanići
Otac Kralj Tvrtko Kotromanić
Majka Doroteja Vidinska
Rođenje oko 1380.
Bobovac
Smrt 22. 11. 1443. (dob: 63)
Bobovac
Pokop Bobovac
Vjera kršćanstvo/katolicizam

Stjepan Tvrtko II. Kotromanić (Bobovac, oko 1380. – 22. novembra 1443.), bio je bosanski kralj iz dinastije Kotromanića.

Živio je i vladao u vrlo burnom razdoblju bosanske historije gdje su se smjenjivali utjecaji dviju sila – smanjujuće Ugarske s jedne strane i rastuće sile Osmanskog Carstva –, tako da je vladao u tri razdoblja od 1404. do 1409, 1421. do 1433. i 1435. do 1443.[1] Bio je kralj Bosne, Primorja i Humske zemlje, po vjeri katolik, kao i većina tadašnjeg stanovništva u Bosni. Kao vladar, Tvrtko II. je zasigurno jedan od najvještijih bosanskih kraljeva, ako uzmemo u obzir okolnosti pod kojima je vladao.[1][2][3] Prvo su ga vodeći plemići kraljevstva (Hrvoje Vukčić Hrvatinić i Sandalj Hranić Kosača) postavili za kralja marionetu, kako bi zamijenio svog sve ovisnijeg strica Ostoju. Pet godina kasnije izgubio je potporu plemstva, a time i krunu. Za vrijeme druge Ostojine vladavine nije bio politički aktivan, ali je uspio svrgnuti i naslijediti Ostojina sina Stjepana. Tvrtkovu drugu vladavinu obilježili su ponovni turski pohodi, koji su ga prisilili da prihvati osmansku vlast, te borba za vlast s Radivojem, drugim Ostojinim sinom. Tvrtko je bio dva puta oženjen, ali je umro bez djece. Naslijedio ga je izabrani nasljednik, Radivojev brat Stjepan Tomaš.

Bio je zakoniti sin prvoga bosanskog kralja Stjepana Tvrtka I. († 1391.) kojeg je naslijedio tek 1404. godine, nakon što su se na bosanskom prijestolju izmjenila tri vladara, uključujući i njegova brata Stjepana Ostoju, nezakonitog sina Tvrtka I.

Godine 1404. bosansko plemstvo na čelu s utjecajnim vojvodom Hrvojem Vukčićem Hrvatinićem skinulo je s vlasti prougarski orijentiranog kralja Stjepana Ostoju, i na njegovo mjesto postavilo Tvrtka II. Kotromanića. Taj čin izazvao je bijes ugarskog kralja Sigismunda Luksemburškog (1387.-1437.), koji bivšem kralju Bosne Stjepanu Ostoji daje vojnu pomoć te on ponovo uspostavlja svoju vlast 1409. godine, nakon bitke kraj Dobora.

Godine 1414. godine javlja se na scenu novi snažan vojnopolitički element, a to je bilo Osmansko Carstvo. Turci podržavaju bosansko plemstvo i proglašavaju da priznaju samo Tvrtka II. kao legitimnog kralja Bosne, te ubrzo dolazi do sukoba između Stjepana Ostoje i Ugarske s jedne strane, i Tvrtka II. i Osmanskog Carstva s druge strane. Stjepan Ostoja i njegovi ugarski pomagači bivaju potpuno poraženi u središnjoj Bosni 1415. godine, mada se on uspio održati na vlasti. Poslije njegove smrti, njegov sin Stjepan Ostojić postaje kraljem Bosne, da bi konačno 1421. godine, uz pomkoć vojvode Sandalja Hranića († 1435.) i Osmanlija, kralj Tvrtko II. ponovno preuzeo bosansko prijestolje.

U drugom razdoblju svoje vladavine i sam kralj Tvrtko II. postaje saveznik Ugarskoj, jer je trebao ugarsku pomoć protiv pobune bosanskih plemića Sandalja i Radivoja Ostojića, sina bivšeg kralja Ostoje, koji, uz tursku pomoć ovladavaju većim dijelom Bosne u periodu od 1433. do 1435. godine. U takvim prilikama, Tvrtko II. sklonio se na dvor ugarskog kralja Sigismunda, a u Bosnu se vratio nakon Sandaljeve smrti i ostao na vlasti sve do svoje smrti 1443. godine. Njegovu vladavinu karakterizira obnova bosanskih gradova i jačanje utjecaja franjevaca u Bosni. Po njegovoj smrti, 1443. godine, bosansko plemstvo postavlja na vlast kralja Stjepana Tomaša Kotromanića, trećeg sina Stjepana Ostoje.

Rođen je oko 1380. kao sin kralja Stjepana Tvrtka I. Jedan dio historičara je mišljenja da je bio kraljev vanbračni sin, dok drugi smatraju da je rođen iz braka s Dorotejom Vidinskom. Ali, ako je bio vanbračni sin Tvrtka I, onda je možda Tvrtkova majka bila izvjesna plemiknja Vukoslava. Zbog tadašnjih crkvenih zakona i vjerskih prilika u Bosni, teško je ustanoviti šta znači zakoniti, a šta nezakoniti sin, te samim tim i ime Tvrtkove majke je neizvjesno.

Kralj Stjepan Tvrtko je 1382. godine izdao povelju Dubrovčanima u kojoj spominje svoga sina, ali ne imenom. Ukoliko se uzme da je u toj povelji spomenut baš Tvrtko II, te da je njegova majka kraljica Doroteja[3] proizilazi da je Tvrtko II rođen između 1374., kada su se Tvrtko I i Doroteja Vidinska vjenčali, i 1382. godine, kada je Tvrtko II prvi put spomenut.[3] Odlomak iz 1382. u kojem je prvi put pomenut Tvrtko danas se čuva u Muzeju Dubrovniku. Pored sina Tvrtka II, kralj Tvrtko I je imao još djece:[a]

  • Jelena, supruga Przemeka I Opavskog;
  • Vukan, vanbračni sin Tvrtka I i njegove ljubavnice Grubače;
  • Stjepan Ostoja, vanbračni sin Tvrtka I i najvjerovatnije plemkinje Vukoslave;
  • Grubača.

Tvrtko je živio na dvoru Bobovac sve do očeve smrti. Nakon očeve smrti trebao je naslijediti Bosansku krunu, ali je u tu vrijeme Tvrtku bilo deveta ili deseta godina, pa je zbog takve mladosti plemstvo odbila njegovo naslijeđivanje krune. Prijestolje je naslijedio Tvrtkov stric Stjepan Dabiša.

Tvrtkov otac je umro iznenada 1391. godine. Budući da je Tvrtko tada vjerovatno još uvijek bio maloljetan, za kralja je izabran rođak ili vanbračni polubrat njegovog oca, Stjepan Dabiša. Četiri godine kasnije Dabiša je mrtav, a Tvrtko još uvijek maloljetan, tako da je za Dabišinu nasljednicu izabrana njegova udovica, Jelena Gruba. Međutim, nju već 1398. godine bosansko plemstvo smjenjuje i na prijestolje postavlja ne Tvrtka, već njegovog vanbračnog polubrata, Stjepana Ostoju.

Hrvoje Vukčić Hrvatinić pomogao je Tvrtku II da se prvi put domogne bosanske krune.

Godine 1404. bosansko plemstvo skinulo je s vlasti prougarski orijentiranog kralja Stjepana Ostoju, koji je za njih bio previše autoritativan i nezavisan od njih. Uz podršku velikog vojvode bosanskog Hrvoja Vukčića Hrvatinića i Sandalja Hranića Kosaču Tvrtko II je izabran za Ostojinog nasljednika. Tvrtko je očito bio Hrvojeva marioneta, te je čak i živio na njegovom posjedu na Sani. U proljeće 1405. Hrvatiniću je dao na upravljanje najbogatiji bosanski rudnik, grad Srebrenicu, vjerovatno ne dobrovoljno. Pod njegovim utjecajem je stao na stranu napuljskog kralja Ladislava Anžuvinskog, koji je polagao pravo na ugarsku krunu. Moguće je da je glavni razlog Kosačinog podržavanja Tvrtka bila njegova želja da otme zemlju Radiču Sankoviću kojeg je Ostoja bio podržavao, što je i uspio. Dok god su Hrvatinić i Kosača, najmoćniji bosanski magnati tog perioda, bili u alijansi, kralj Tvrtko nije imao šansi da uspostavi svoj autoritet.[4]

Ostoja je nakon zbacivanja uspio izbjeći zatvaranje i pobjeći na ugarski dvor kod ugarskog kralja Sigismunda Luksemburškog, koji mu je odmah obećao vojnu pomoć. U junu 1404. ugarska vojska osvojila je Usoru i Bobovac, gdje je stolovao kao Sigismundov kandidat, dok je svo bosansko plemstvo podržavalo Tvrtka. Iako ga je cijelo kraljevstvo priznavalo za kralja, Tvrtko nikada nije uspio u potpunosti se riješiti svog brata, koji je u prebivao u prijestolnici i kod sebe čuvao kraljevsku krunu. Sukobi sa Sigismundom su se nastavili sve do presudne bitke kod Dobora u septembru 1408. godine, kada je ugarska vojska odnijela odlučujuću pobjedu. Sljedeću godinu Tvrtko je proveo u Bosni, nazivajući se kraljem i korespondirajući s Dubrovnikom, ali je sve brže i brže gubio podršku. Do kraja iste godine Ostoja je ponovno bio neosporeni kralj Bosne. Tvrtku se tada u primarnim historijskim izvorima gubi svaki trag sve do 1414. godine, kada se saznaje da živi nedaleko od Dubrovnika, na posjedu kneza Pavla Radinovića, brata kraljice Kujave Radinovć, supruge svoga brata Ostoje.[4]

Godine 1414. se na vojnopolitičkoj sceni pojavljuje novi snažan element, i to u obliku Osmanskog carstva. Ono podržava bosansko plemstvo, proglašavajući istovremeno da priznaje samo Tvrtka II kao legitimnog kralja Bosne, te ubrzo dolazi do sukoba između Stjepana Ostoje i Ugarske s jedne strane i Tvrtka II i Osmanskog carstva sa druge strane.[4]

Stjepan Ostoja i njegovi ugarski pomagači su sasvim poraženi u srednjoj Bosni 1415. godine, mada se on nekako održava na vlasti, a poslije njegove smrti i njegov sin Stjepan Ostojić, postaje kraljem Bosne, da bi konačno 1420. godine kralj Tvrtko II ponovno preuzeo bosansko prijestolje. Okrunjen je u augustu ili septembru 1421. godine.[5]

Sigismund Luksemburški, kralj Ugarske, borio se protiv Tvrtka tokom njegovog prvog kraljevanja, a pružao mu podršku tokom drugog.

Povrativši kraljevsku vlast, Tvrtko je uz osmansku podršku i podršku vodećeg bosanskog plemstva uspostavio dvor u Visokom. Dvadesetih godina vladao je neosporen i mirno. Zbog problema na drugim mjestima, Osmanlije su manje fokusirale svoju agresiju na Bosnu tokom tog perioda, što je dozvolilo Tvrtkovom kraljevstvu da uživa veću nezavisnost i osnaži svoju ekonomiju. Iskopavanja u bosanskim rudnicima su dosegla svoj vrhunac ranih godina Tvrtkovog drugog kraljevanja. Značajno se povećao broj dubrovačkih trgovaca, a potpisao je i trgovački sporazum s Mletačkom republikom što je naljutilo Dubrovčane, ali je izuzetno povoljno utjecalo na razvoj bosanske ekonomije. Novi odnosi s Mletačkom republikom zasmetali su i njenom velikom neprijatelju, Osmanskom carstvu, koje je 1424. napadom na Bosnu Tvrtku poslalo jasnu poruku da se ne udruživa s njom, što je i poslušao budući da mu Mletačka republika nije mogla pomoći u borbi protiv Osmanlija.[4]

Prekid odnosa Tvrtkovih s Mlečanima nije značio poboljšanje njegovih odnosa s Dubrovčanima, koji su 1424. godine pružili azil njegovom rođaku ili drugom vanbračnom polubratu, Vuku Baniću, koji mu je pokušao uzurpirati vlast. Odnosi su se još više pogoršali kada je Tvrtko iskoristio priliku da pokuša povratiti Srebrenicu koju je bila zauzela Srbija dok se Srbija borila s Osmanlijama uz pomoć Dubrovčana. Nije uspio, a Stefan Lazarević je nastavio pustošiti bosanski teritorij.[4]

Vidjevši da Mletačka republika nije koristan saveznik kakav mu je bio potreban za borbu protiv Osmanlija, Tvrtko obnavlja savez s Ugarskom sporazumima iz 1425. i 1426. godine. Ovaj potez su Osmanlije protumačile kao neprijateljski čin i napale Bosnu, prisilivši Tvrtka da osmanskog sultana prizna kao suzerena i pristane isplaćivati mu godišnji tribut. Očajno mu je bila potrebna ugarska pomoć, što je kralj Sigismund znao, pa je zatražio od njega da za prijestolonasljednika prizna celjskog grofa Hermana II, koji je bio sin Katarine Kotromanić i otac Sigismundove supruge, kraljice Barbare. Ovaj plan je bio izuzetno nepopularan među bosanskim plemićima koji nisu željeli niti da Ugarska dobije više moći u Bosni niti da time isprovociraju Osmanlije. Vuk Banić je kontaktirao nezadovoljno plemstvo, a Tvrtko, svjestan mogućnosti pobune plemstva, požurio je osigurati ugarsku podršku i 1427. godine priznao 62-godišnjeg Hermana za prijestolonasljednika. Sljedeće godine produbio je alijansu s Ugarskom oženivši Doroteju Gorjansku, kćerku ugarskog plemića Ivana. Rimokatolička crkva se usprotivila braku, te ga je dozvolila tek kada se papa uvjerio u Tvrtkovu odanost Rimokatoličkoj crkvi, a sam Tvrtko je papi priznao da vlada zemljom heretika. Vjenčanju iz protesta nisu prisustvovali Kosača, Radoslav Pavlović, i Zlatonosovići.[4]

Godine 1432. Tvrtku se pojavljuje nova prijetnja u vidu njegovog bratića, Radivoja Ostojića, nezakonitog sina kralja Stjepana Ostoje. Radivoj je uz osmanlijsku pomoć vladao većim dijelom Bosne u periodu od 1433. do 1435. godine. Jedan od Tvrtkovih malobrojnih saveznika među plemstvom bio je vojvoda Juraj Vojsalić, Hrvojev nasljendik. Radivoj je uz Sandaljevu pomoć zavladao cijelom istočnom Bosnom, dok je Tvrtko zadržao vlast nad centralnom i sjeverozapadnom Bosnom. Godine 1434. Radivoj je zauzeo Bobovac, gdje se čuvala kraljevska kruna. Mađari su mu iste godine pritekli u pomoć i uspjeli mu povratiti značajan dio kraljevstva, ali su se vratili sljedeće godine; sam Tvrtko se našao na ugarskom dvoru 1435. godine. Za vrijeme svoje druge vladavine morao se boriti i protiv spletki i urota koje je stvarala bivša supruga njegovog brata, kraljica Kujava.[4]

Kralj Tvrtko II umro je u novembru 1443. godine. Njegovu vladavinu obilježila je obnova bosanskih gradova i jačanje utjecaja franjevaca. Nadživio je Hermana, a Mađari su bili prezauzeti nestabilnošću vlastitoj državi da bi podržali njegovog sina i nasljednika, grofa Fridrika II. Naslijedio ga je Stjepan Tomaš, mlađi vanbračni sin njegovog polubrata Ostoje, kojeg je sam Tvrtko vjerovatno proglasio prijestolonasljednikom (što je Tomaš i tvrdio u jednoj svojoj povelji) umjesto Radivoja kojeg je mrzio.[4]

Doroteja Gorjanska

Tvrtko je bio oženjen tokom svoje prve vladavine. Dubrovčani 1409. godine spominju "kraljicu, ženu bosanskog kralja Tvrtka II". Međutim, ime njegove prve supruge nije sačuvano.[3]

U proljeće 1428. godine Tvrtko II je oženio Doroteju Gorjansku, kćerku hrvatskog bana Ivana Gorjanskog i rodicu u trećem koljenu cara Sigismunda.[3][6]


Nije razjašnjeno pitanje njihovog potomstva. Kako izvori ne spominju djecu kraljevskog para, može se pretpostaviti da ih nije ni bilo. Međutim, arheološkim istraživanjem kraljevske grobnice utvrđeno je da se između grobova kralja Tvrtka II i kraljice Doroteje nalazi dječiji grob. Kraljica Doroteja umrla je u septembru 1438. godine, nakon deset godina braka.[3]

16. Prijezda I, ban Bosne
8. Stjepan I, ban Bosne
4. Vladislav Kotromanić
18. Stefan Dragutin, kralj Srbije
9. Elizabeta Nemanjić
19. Katarina od Ugarske
2. Tvrtko I, kralj Bosne
20. Pavao Šubić Bribirski
10. Juraj II Šubić
5. Jelena Šubić
1. Tvrtko II, kralj Bosne
24. Stracimir, despot Krana
12. Ivan Aleksandar, car Bugarske
6. Ivan Stracimir, car Bugarske
26. Basarab I, vojvoda Vlaške
13. Teodora Vlaška
3. Doroteja Vidinska
28. Basarab I, vojvoda Vlaške
14. Nikola Aleksandar, vojvoda Vlaške
7. Ana Vlaška
30. János Dobokay
15. Klara Dobočka
  1. ↑ Navode se Tvrtkova polubraća i polusestre.
  1. ↑ 1,0 1,1 „Tvrtko II. Kotromanić”. HE. Zagreb: LZMK. 2013-2025. Pristupljeno 27. 1. 2025.
  2. ↑ Ćošković, Pejo (2009). „Kotromanići”. HBL. Zagreb: LZMK. Pristupljeno 27. 1. 2025.
  3. ↑ 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 3,5 Živković, Pavo (1981). Tvrtko II Tvrtković: Bosna u prvoj polovini XV stoljeća. Sarajevo: Institut za istoriju. str. 22.
  4. ↑ 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 4,5 4,6 4,7 Van Antwerp Fine, John (1994). The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest. University of Michigan Press. ISBN 0-472-08260-4.
  5. ↑ Klaić, Vjekoslav (1995). Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX stoljeća. Nakladni zavod MH.
  6. ↑ Mandić, Dominik (1978). Sabrana djela Dr. O. Dominika Mandića : Bosna i Hercegovina : Sv. 1. Državna i vjerska pripadnost sredovječne Bosne i Hercegovine. Ziral. str. 317.

Tvrtko II Kotromanić

Kraljevske titule
Prethodi:
Stjepan Ostoja 		Kralj Bosne
1404. – 1409. 		Slijedi:
Stjepan Ostoja
Prethodi:
Stjepan Ostojić 		Kralj Bosne
1421. – 1443. 		Slijedi:
Stjepan Tomaš
Prethodi:
Stjepan Ostojić 		Kralj Bosne
U sukobu s Radivojem.
1432. – 1435. 		Slijedi:
Stjepan Tomaš