HISTORIJSKA CITANKA

Disco era zavrsila je onoga dana kada je u Suto Orizari, skopskom predgradju i najvecem ciganskom gradu u Europi, onaj crnac iz Boney M ozenio jednu lokalnu ljepoticu. O tom svecanom dogadjaju javili su Ven, Duga i Ilustrovana Politika, ali nas nacionalni ponos nije porastao, nismo se osjecali pocascenima, nase rijeke tekle su mirno i, u osnovi - bilo nam je sasvim svejedno sto je jedna nasa posla za jednog njihovog. Da se covjek ozenio nekoliko godina ranije, sve bi drukcije izgledalo, ali disco je bio mrtav, bas sasvim mrtav, a grupa Boney M pretvorila se u slatkastu uspomenu na vrijeme totalnoga kica i njegov najgrozniji proizvod koji je spajao dva seljakluka, crnacki i njemacki. Premda je zapravo bilo malo onih koji su znali da je Boney M njemacki produkt i da iza njega stoji jedan od onih tipicnih hansova ili fricova, stanoviti Farrayan ili tako nekako, koji je izmislio i naseg mladozenju i njegove tri pratilje.

Nekako u sumrak disco ere u Sarajevu se pojavio bend Mirzino jato za koji se dugo vjerovalo da je nesto najgore na jugoslavenskoj pop i rok sceni, na kojem su se izivljavali bas svi domaci kriticari i koji je sluzio kao ocita potvrda da nema tog papanluka na svijetu od kojeg mi ne bismo napravili jos gori papanluk. Mirzino jato predvodio je Mirza Alijagic, covjek ciji je glas bio dublji od Postojnske jame, a osnovna znacajka scenskog nastupa bila mu je da se nikad ne smije. Covjek je bio smrtno ozbiljan u okruzenju dvije ili tri ljepotice, tko bi se sad sjecao broja, a ta ozbiljnost je trebala biti kontrapunkt nasoj balkanskoj prirodi koja nam nalaze da se smijemo ko blesavi cim nam je lijepo zensko u drustvu i jos nas u toj situaciji slikaju. Naravno, Mirzino jato bilo je sarajevska kopija njemackog originala, a pjesme za bend pisao je Sead Lipovaca, vodja Divljih jagoda.

Kao najveci hit te cudne grupe ostala je upamcena pjesma Apsolutno tvoj, zgodna i mjestimicno duhovita igra stranim rijecima i zanrom disco poezije. Naravno, ta duhovitost bila je nehoticna jer da je bila hotimicna, Mirzino jato bi vec tada bilo genijalan bend. Mirza Alijagic nekoliko godina se povlacio po jugoslavenskim pozornicama, a onda je projekt neprimjetno ugasen. Pjevac je karijeru nastavio u horu sarajevske opere, a pratece starlete razmilile su se okolo i stvorile neke svoje karijerice koje ce biti brzo zaboravljene i od kojih nece ostati prakticno nista.

Petnaestak ili dvadesetak godina kasnije vec ce biti zaboravljene i neke dobre i lijepe pjesme, disco ere se sjecaju malobrojni, a vjencanja u Suto Orizari ne sjeca se skoro nitko. Medjutim, pjesma Apsolutno tvoj ostala je u usima bas svima koji su zivjeli u ono vrijeme, premda je nisu culi godinama i premda u toj pjesmi ne postoji ni najmanja kandzica nostalgije koja bi covjeka scepala za dusu. Sarajevo, Bosna i Jugoslavija nisu slicili na tu pjesmu, ona se nije pustala u kaficima u koje smo izlazili, nije je bilo u televizijskim emisijama koje smo voljeli, za nju nije vezana nijedna vazna epizoda iz kolektivnih zivota, ali ipak ona zivi i zivjet ce makar je vise nikada ne culi.

Neki kazu da je umjetnost ono sto traje i sto postoji za vjecnost ili barem za neka buduca vremena. Kada bi to bilo istina, pjesma Apsolutno tvoj bi za nase prilike bila umjetnost. Tolike smo nase knjige zaboravili, tolikih se slikara iz onih vremena vise ne sjecamo i toliko je toga sto smo smatrali vjecnim unisteno na zgaristu sjecanja i u eksploziji koja se dogodila izmedju jucer i danas i koja se uvijek dogadja.