Petar II Petrović Njegoš
Petar II Petrović Njegoš rođen je 1. prosinca 1813. u mjestu Njeguši u Crnoj Gori. Neredovito školovanje započeo je u samostanu Savin. Njegov učitelj Sima Milutinović Sarajlija razvijao je kod njega pjesničke sklonosti. Nakon smrti svog rođaka Petra I Petrovića, seamnaestogodišnji Rade Petrović postao je vladika Petar II Petrović Njegoš i time preuzeo svu crkvenu i svjetovnu vlast u Crnoj Gori. Narod ga je zvao imenom - vladika Rade. Bio je drugi sin Tome Markov Petrovića i Ivane Proroković. Svi povjesničari i pisci suglasni su da je Petar II Petrović Njegoš bio najimpresivniji crnogorski vladar koji je udario temelje moderne europske države i budućeg kraljevstva Crne Gore.
Opkoljen Turcima, Austrijom i Mlecima te uznemiravan međusobno zavađenim plemenima, našavši se u uvjetima neimaštine i zaostalosti, Njegoš je uvidio da mora zamijeniti plemensko upravljanje i samovoljnu modernijom upravom te osigurati granice, podići škole i sagraditi putove. Kao mlad vladar 1833. uveo je poreze unatoč čvrstom protivljenju mnogih Crnogoraca koji su imali jak osjećaj osobne i plemenske slobode. Stvorio je i formalnu središnju vladu koja se sastojala od tri tijela: Senata, Gvardije i Perjanika. Senat se sastojao od 12 predstavnika najutjecajnijih crnogorskih obitelji i obnašao je izvršne, pravosudne i zakonodavne funkcije vlade. Tridesetdva člana Gvardije putovala su zemljom kao agenti Senata izričući presude i na druge načine provodeći zakon i red. Perjanici su bili policijska snaga odgovorna Senatu i izravno vladiki istovremeno. Također je organizirao sudove, ishodovao povećanje pomoći od Rusije, ukinuo guvernadurstvo, podigao prvu osnovnu školu i osnovao tiskaru (1834.).
Između crnogorskih duhovnih vođa (biskupa ili vladika) iz obitelji Petrović i obitleji Radonjić (klana koji je predvodio nezadovoljnike vlašću vladika), postojalo je dugogodišnje rivalstvo. To rivalstvo doseglo je svoj vrhunac u Njegoševo vrijeme. On je iz tog sukoba izašao kao pobjednik te je još i ojačao svoju vlast istjerujući iz Crne Gore mnoge pripadnike obitelji Radonjić. Knjige ga pamte kao vladiku i vladara Crne Gore, prosvjetnog reformatora, crnogorskog pjesnika i mislioca te poklonika heroizma i nacionalne slobode. Ipak ostao je najzapamćeniji po svojoj poeziji. Književno se počeo razvijati pod utjecajem narodne poezije i Sime Milutinovića Sarajlije. Prva njegova knjiga Pustinjak cetinjski (prvobitno nazvana Glas kamenštaka) napisana je 1833. (tiskana 1834. na Cetinju). U knjizi se nalaze mahom ode, ali ima i pjesama koje se kavkoćom odvajaju i u kojima se može naslutiti Njegoševa misaonost i lirizam. Njegovo najpoznatije i najbolje djelo je epska pjesma Gorski vijenac (1847.). Ovo je djelo pisano crnogorskim govorom i sintetizira velik dio narodne mudrosti te je stoga postao simbol duge nacionalne borbe za slobodu. Čak i danas u Crnoj Gori poslovice i odlomci iz Gorskog vijenca koriste se u svakodnevnom govoru kako bi oslikali univerzalne ljudske dileme. Valja spomenuti da je Gorski vijenac kao klasično djelo europske književnosti preveden i na mnoge europske jezike. Od Njegoševih djela valja spomenuti filozofsku poemu Luča mikrokozma i djelo Lažni car Šćepan Mali.
Vladika Petar II bio je čovjek za koga je narodnost bila iznad vjere, nastojao je prijeći lokalne plemenske politike i uspostaviti veze s Hrvatima i Srbima. Stoga je pozdravio pokret hrvatskog bana Jelačića i nudio mu je pomoć od 2000 naoružanih crnogorskih vojnika. Imao je želju sa Srbijom izvesti oslobođenje Bosne i Hercegovine. Preminuo je u 38-oj godini života 19. listopada 1851. na Cetinju. Posmrtni ostaci najpoznatijeg crnogorskog vladike danas leže u Njegoševom mauzoleju na Lovćenu koji je rad najslavnijeg hrvatskog kipara Ivana Meštrovića.
EEE