ČIČA SA ROMANIJE - Nedim Hasić - Del Haske

Legenda o Slaviši Weineru Čiči

Prije tačno 64 godine u istočnom je dijelu Bosne i Hercegovine pocela druga ofanziva njemackih fašistickih snaga i tadašnjih domacih izdajnika protiv Titovih partizana. Više od trideset hiljada pripadnika nacisticke soldateske žestoko je napalo nešto manje od pet hiljada partizana, pripadnika Prve proleterske brigade, romanijskog te brcanskog odreda Zvijezda. Zahvaljujuci saznanjima o planovima nacistickih snaga o ofanzivi na istocni dio Bosne, Vrhovni štab je pripremio plan djelovanja i uspješno je izbjegnuto uništenje partizanskih snaga. No, teške su borbe ipak ostavile traga na partizanskim snagama. U selu Pjenovac, u blizini Han Pijeska, 21. januara 1942. godine, poginulo je 59 partizana medu njima i legendarni partizanski komandant Slaviša Vajner (Weiner) Čica, komandant Romanijskog odreda. Čica je i danas, iako je prošlo mnogo vremena i iako su se umnogome promijenile spoznaje i shvatanja o znacaju partizanskog pokreta i dalje na podrucju Romanije ostao ikona partizanskog pokreta i borbe za slobodu.

KOMANDANT SA ROMANIJE

Slaviša Vajner Čica za narodnog je heroja proglašen u septembru 1944. godine. On je jedan od 1.307 partizana koji su narodnim herojima proglašeni do 1957. godine. Najviše, 282, ih je bilo iz Hrvatske, odakle je (Novi Vinodolski) rodom i Vajner, 278 ih je rodom iz BiH, 259 iz Srbije... U krajevima oko Sokoca i Han Pijeska i danas je u narodu poznata pjesma Sa vrh gore Romanije vila klice, nema više druga Čice, ubiše ga izdajice, u Pjenovcu kraj stanice... a spomenik poginulim partizanima iz Čicinog odreda i danas stoji tamo gdje je postavljen 1953. godine, iako je, tokom agresije na BiH, bilo nekoliko pokušaja da ga se sruši. “To su htjeli uraditi oni koji su 1943. godine iz cetnika prešli u partizane, oni i njihovi potomci koji bi i danas rušili”, kazali su nam stariji mještani sela Majdani, u kojem je postavljen spomenik i u kojem se još uvijek cuva sjecanje na Čicu. No, osim stanovnika Romanije, uspomenu na Čicu njeguju još i njegovi potomci, porodica Weiner, koja vec odavno živi u Hrvatskoj.
Najpoznatiji od njih je svakako Slaviša Weiner, trener hrvatske skijaške reprezentacije, Čicin unuk koji je po njemu i dobio ime. Slaviša je sin starijeg Čicinog sina Dušana, rodenog šest godina prije no što ce njegov otac skoncati na Romaniji. “Otac se djeda ne sjeca, bio je suviše mali kada je on poginuo”, pricao nam je Slaviša krajem prošle nedjelje u Zagrebu. “Sve što o djedu mi znamo jeste ono što nam je pricala pokojna baka Slavka. Čak nikada nismo saznali tacne detalje o njegovoj pogibiji.”
Slaviša je vec godinama jedan od trenera u hrvatskoj skijaškoj reprezentaciji. Danas radi sa sa mladom reprezentacijom, no u svjetskom se skijanju etablirao kao jedan od prvih suradnika Ante Kostelica i trener njegove kceri Janice. Nakon uspješne dvije sezone rada sa najboljom skijašicom današnjice, te sa reprezentativcima Australije, Slaviša se vratio u Hrvatsku i okrenuo radu sa Nikom Fleiss koju je uveo medu deset najboljih u Svjetskom kupu. No, zbog nesporazuma sa Nikinim roditeljima, okoncali su gotovo cetiri godine dugu saradnju i Slaviša se posvetio klincima. Porodica Weiner ovih je dana ponovo na okupu, baš na obljetnicu smrti svoga djeda Slaviša se vratio iz Austrije, gdje je vodio hrvatsku djecju reprezentaciju na medunarodnim takmicenjima. Kaže kako su u Bosni posljednji put bili prije dvadesetak godina, neposredno pred pocetak Olimpijskih igara. Tada su posljednji put i obišli mjesto na kojem je njihov djed okoncao svoj životni i revolucionarni put. “Ne mogu vam kazati koliko sam sretan što spomenik mome ocu, i pored svega što je zadesilo BiH posljednjih petnaest godina, i dalje stoji tamo gdje je on postao legenda. To mi zaista mnogo znaci”, kazao nam je Slavišin otac, nakon što smo mu poklonili fotografije spomenika iz Majdana.

HRVATSKI JEVREJI U ODBRANI BiH

Jevrejska porodica Weiner svoj je životni put zapocela u Slavoniji, u Petrinji gdje je njihov pradjed Josip Weiner bio u državnoj službi. Životni ih je put kasnije doveo u Bosnu, odakle su se ponovno vratili u Hrvatskoj da bi, igrom sudbine, došli na Jadran, u Novi Vinodolski gdje je slavni komunisticki komandant Čica i roden. “I danas na rodnoj djedovoj kuci stoji tabla, no kuca je vec oronula i mislim da ce je brzo srušiti, al' se nadam da ce tabla tamo i dalje ostati”, prica nam Slaviša. U vrijeme kada je vec bio oženjen Slavkom, studirao je gradevinu u Zagrebu i odatle ga je KPJ poslala u Bosnu i Hercegovinu. “Mi nikada nismo zapravo saznali stvarnu istinu o njegovoj pogibiji”, kaže Slaviša, nastavljajuci: “Mnogi su pricali razlicite price, no mislim kako je najbliže istini ona da im je smjestio neko ko im je dojavio o vozu koji je prevozio oružje. Kada su partizani napravili zasjedu na stanici, iz voza su izašli njemacki vojnici koji su tu na stanici gotovo sve iz djedovog odreda pobili”. Ni mrtvom partizanskom komandantu Nijemci nisu dali mira. Vozili su njegovo tijelo na saonicama od sela do sela i pokazivali mještanima, dajuci im do znanja da je legendarni komandant mrtav. “On je vec tada, 1942. godine, imao status legende u tom dijelu Bosne. Pricalo se da mu metak ne može ništa i stoga su se Nijemci odlucili na tako radikalan korak.” U godinama nakon rata porodica je nekoliko puta dolazila u Bosnu, a posebno se rado sjecaju svecanosti otkrivanja spomenika u selu Majdani. Na Jahorini je Čicin sin '70-ih godina prošlog stoljeca osvojio trece mjesto na prvenstvu Jugoslavije u skijanju i to je jedan od razloga zbog kojih se unuk Slaviša odlucio baviti ovim sportom. “Mi nikada zaista nismo, pa ni pocetkom '90-ih, imali problema zbog našeg prezimena. Ipak ljudi znaju da je djed bio antifašista, borac za slobodu i to oni poštuju”, prica Slaviša, zakljucujuci: “Sjecam se da smo 1992. godine sa reprezentacijom putovali na pripreme u Argentinu. U toj je zemlji veoma dobro organizirana hrvatska zajednica i naravno da medu njima ima dosta ljudi ciji su preci bili pripadnici ustaškog pokreta. Kada smo došli tamo, na poklon sam dobio knjižicu nazvanu Istina o ustaškom pokretu. Malo sam je listao, kad vidim da je na listi najvecih neprijatelja ime moga djeda na trecem mjestu. Ali su me ipak svi gledali s poštovanjem, jer je njegovo djelo zaista bilo cisto, a ideja slobode za koju se borio bila univerzalna. Ta ideja nije imala veze s tim kako se ko zove i koje je religije. Iako je prošlo mnogo vremena, mi se i danas ponosimo njime i mislim da mladi ljudi danas mogu mnogo nauciti upravo iz te ideje koja je moga djeda dovela u Bosnu”.

OBITELJ WEINER

Slavišina baka Slavka poticala je iz bogate hrvatske porodice koja korijene vuce iz Madarske. Njezin otac, imucni posjednik, poslao ju je, obzirom da je imala sklonosti ka stranim jezicima, u godinama prije Drugog svjetskog rata u Pariz, kako bi naucila francuski. Kada se vratila u Hrvatsku, radila je kao profesorica povijesti i zemljopisa. Nakon što je Slaviša Vajner Čica direktivom vrha tadašnje KPJ poslan u Bosnu, Slavka je sa sinovima za njim otišla u Sarajevo, gdje je pocetkom rata pristupila Antifašistickom pokret žena (AFŽ-u). Ratne godine provela je kao ilegalac u bh. prijestolnici da bi se sa djecom nekoliko godina po okoncanju velike svjetske vojne vratila u Zagreb.

REVIZIJA POVIJESTI

Zahvaljujuci svom slavnom prezimenu, Slaviša se nebrojeno mnogo puta našao u zanimljivim, ali i komicnim situacijama. “Moj prvi posao bio je na Zagrebackom velesajmu”, prisjeca se. “Trebao sam raditi na štandu neke bosanske firme i prvi dan je bilo jako teško. Medutim, kada su saznali ko mi je deda, sve je bilo drugacije. Poslije sam samo sjedio, a placa je bila izvanredna.” Kaže kako jednom prilikom nekoliko dana nije mogao ostati na miru od svojih školskih prijatelja. Razlog - brodska nesreca. “Brod Slaviša Vajner Čica potopio je neku ribaricu i nastradalo je dosta mornara. Ne znam kako sam preživio zezanje drugova i smicalice koje su mi zbog toga pravili.” Ni njegova supruga nije bila toga poštedena. Na službenom putu u Rijeku, s kolegama je zalutala i nije mogla naci kancelariju nekog poduzeca. Kada su upitali policajca da ih uputi, on im je samo kratko pokazao desno i rekao: “Ravno ulicom Slaviše Weinera”, prica kroz smijeh Slaviša. “Svi su ušutili i danima su mislili kako je moja supruga najsretnija žena na svijetu kad ima tako važnog muža koji je za života dobio ulicu u Rijeci.”